Izjavne rečenice: AUSSAGESATZ

 U njemačkom jeziku kao i u našem postoji tri tipa rečenica: izjavne, upitne i uzvične. 

Izjavne rečenice se nazivaju i obavještajne ili potvrdne i njih odlikuje interpunkcijski znak tačka na kraju rečenice.

Na tabli je prikazan redosljed funkcija u rečenici jedne prostoproširene rečenice.

Šta sve može biti subjekat? 

-U funkciji subjekta mogu biti sljedeće jedinice: Imenice, imenske sintagme, zamjenice i rečenice (uglavnom zavisne rečenice). Jedini padež koji se veže za ovu funkciju je nominativ. 

Šta sve može biti predikat? 

-Prema dependencionalnoj gramatici (koju i sam forsiram) predikat mogu biti samo glagoli. Po drugim gramatikama - gramatika konstituenata i ostale, predikat može da bude i imenska riječ, tj. da postoji i imenski dio. Ovdje ćemo ostati kod toga da samo glagolske riječi mogu biti predikati. 

Šta sve može biti priloška odredba? 

-Priloška odredba je uglavnom vezana za prilog kao vrstu riječi, zatim priloška sintagma, predložna sintagma, pridjev, pridjevska sintagma, imenska sintagma i (zavisna) rečenica. 

Objekat može biti sve ono navedeno za subjekat. U aktivnoj rečeni se za ovu funkciju uglavnom vežu padeži akuzativ i dativ. Kad je pasivna rečenica ili predikat sa kopula-glagolima: sein, werden i bleiben onda je objekat u nominativu. 

Centralni stub, ujedno i prednji okvir rečenice je pozicija predikata s ličnim glagolom. Tako se lakše orijentiramo npr: ako kažem da negacija nicht u njemačkom dolazi sa desne strane, ili ako kažem da je subjekat najčešće lijeva strana. 

Tipovi izjavne rečenice

Razlikujemo tri tipa izjavnih rečenica u njemačkom: prvi tip su standardne rečenica koje počinju subjektom. Procentualno one zauzimaju prvo mjesto sa 60%. 

Drugi tip je inverzija subjekata i priloga. Dakle, one koje počinju prilogom. Sa 30% one zauzimaju drugo mjesto i koriste se kod dužih tekstova kada je isti subjekat i da bi razbio monotoniju i dao tekstu raznolikosti. I treći tip su rečenice koje počinju objetkom - dakle, inverzija subjekta i objekta. Ovaj tip rečenice je najređi i koristi se kada autor želi da dobije rimu, tj. u pjesničkom podražavanju, ili je takva zbog rečenične perspektive. 

Za razliku od našeg jezika koji je veoma elastičan po pitanju izjavnih rečenica i gdje su moguće skoro sve kombinacije, njemački ostaje ograničen. U njemačkom imamo glavni stub - druga pozicija ličnog glagolskog oblika i pozicija subjekta sa ili bez inverzije. Zatim u našem jeziku postoji slaganje glagola kod bilo koje pozicije. U njemačkom slaganje glagola postoji na kraju rečenice.